‘Hrvatska industrija ima uspješne priče, a radimo na tome da ih bude još više’
Ante Šušnjar, ministar gospodarstva, smatra da je u Hrvatskoj važno industriju staviti u središte gospodarskog razvoja, kod obnovljivih izvora energije zagovara promjene u olakom dijeljenju dozvola, uz obnovljive, zauzima se i za nuklearnu i geotermalnu energiju kao bazne energije, a definitivno se ne slaže s tvrdnjom da se u Hrvatskoj ‘ništa ne proizvodi’.
Ante Šušnjar (42) jedan je od mlađih ministara u trećoj Vladi kojoj je na čelu Andrej Plenković. Ministar gospodarstva postao je nenadano jer je ta pozicija pripala koalicijskoj kvoti DP-a. U razgovoru za Poslovni dnevnik Šušnjar je otvoren i jasan u izlaganju svojih stavova. Premda relativno mlad, dugo je bio u realnom sektoru i, kako kaže, želi drukčije tretirati poduzetnike, zato se stalno i “spušta na teren”. Jako dobro prati svaku novu greenfield investiciju i tvrdi da industrijska strategija treba biti praćena novcem, da bez toga od samog papira i dokumenta nema ništa.
Slaže se da industrija u Hrvatskoj ne proizvodi dovoljno, ali je također velika uvreda za niz sjajnih proizvođača poštapalica da se kod nas “ništa ne proizvodi”. U zemlji u kojoj pet najvećih turističkih kompanija sa Zagrebačke burze zajedno ima manju tržišnu vrijednost od Končara, reći da se ništa ne proizvodi potpuno je pogrešno. Govoreći o OIE-u, zauzima se za promjene u dosadašnjem olakom dijeljenju dozvola i gradnji elektrana od mjesta trošenja, a apsolutnu prednost daje nuklearnoj energiji. Hrvatska treba graditi svoje male ili jednu veliku nuklearku i to si je on postavio za cilj u mandatu.
Kada ste preuzeli Ministarstvo gospodarstva, najavili ste da će vaš glavni cilj biti podizanje industrije. Prethodnih godina u tom sektoru energetika je iz više razloga bila u prvom planu. No, dojam je da se, izuzme li se slučaj Petrokemije na kojemu ste bili angažirani, prerađivačkom industrijom i niste bavili s obzirom na očekivanja? Nije ni u proceduru stavljena nova industrijska strategija, odnosno nacionalni plan industrijskog razvoja, iako vas je na stolu dočekao spreman prijedlog?
Kažete, izuzmimo slučaj Petrokemija koji su mnogi – a znam da ste vi detaljno pratili taj slučaj – prošle godine već otpisali i prekrižili njezinih više od 1000 zaposlenih, kao i hrvatske interese u kompaniji. Danas Petrokemija pokreće investicijski ciklus od 100 milijuna eura, a država je uspjela zaštiti svoje interese. Prije godinu dana to je bilo nemoguće. Nije Petrokemija jedina, pitanje je i brodogradnje. Pripremljena je i privatizacija 3. maja, najavljuje se interes renomiranih kompanija koje će kod nas graditi brodove, a ne pod izlikom brodogradnje gurati prostor za marine i turizam.
I ti slučajevi pokazuju da nisam čovjek od alibi dokumenata i ispraznih rečenica. Dugo sam bio u privatnom sektoru i želim drukčije tretirati poduzetnike. Spustili smo se na teren, razgovaramo s onima koji proizvode ili žele nešto proizvoditi u Hrvatskoj te stalno olakšavamo njihovo poslovanje. Evo, samo ove godine rasteretit ćemo poduzetnike administrativnih opterećenja vrijednih 365 milijuna eura. Izmijenili smo Zakon o poticanju ulaganja i stvorili povoljnije uvjete za ulaganja usmjerene na zelenu tranziciju i zapošljavanje, Zakonom o državnim potporama za istraživačko-razvojne projekte povećali smo porezne olakšice, proširili definiciju prihvatljivih aktivnosti i, što mi je osobito važno, pojednostavili prijavu.
Što se tiče potpora i novca za poduzetnike, uskoro ćemo objaviti poziv za ugradnju baterijskih sustava u iznosu od 50 milijuna eura koji se odnosi i na prerađivačku industriju koja je ugradila ili namjerava ugraditi fotonaponske panele. Tu je i IRI S3 poziv vrijedan 191 milijun eura za razvoj novih proizvoda i tehnologija, dostupan i malima i velikima. Malim će poduzetnicima do kraja 2025. i 2026. biti dostupni novi programi za uključivanje u lance vrijednosti, inovacije, mentorstvo startupa te jačanje digitalnih vještina.
Insinuirate da je predložena industrijska strategija bila alibi dokument? Što je točno manjkalo tom prijedlogu?
Zašto kažem alibi dokument? Zato što za taj Nacionalni plan industrijskog razvoja nisu bila osigurana sredstva za provođenje, a bilo je metodoloških problema u njegovoj izradi. Dakako, valjda bih izbjegao kritike da sam takav dokument pustio u daljnju proceduru. On bi bio usvojen, kao i strategija prije. I ona prije nje. I dokument prije tih. Dok takve dokumente ne prate sredstva za provedbu, njihovo alibi donošenje nema smisla. Sredstva iz EU fondova i NPOO-a su već bila alocirana na druga ministarstva i druge projekte. Istina, neka i na industriju.
Uostalom, znate li koliko trenutačno ima različitih strategija i nacionalnih planova koji pokrivaju industriju? Kada smo došli, najprije smo napravili analizu različitih strategija i nacionalnih planova koji pokrivaju industriju. Trenutačno ih je devet važećih. Ministarstvo gospodarstva ima formalnu odgovornost za hrvatsku industriju dok se razvoj industrije i alokacija sredstava odvija kroz više ministarstva. To sada mijenjamo. Planiramo raditi Nacionalni plan razvoja industrije koji ćemo povezati s povlačenjem sredstava iz novog višegodišnjeg financijskog okvira i on će morati pratiti osigurana sredstva u proračunu.
Da se referiram na vaše prvo pitanje i spominjanje moje izjave kad sam postao ministrom o podizanju industrije. Ni milimetra se nisam odmaknuo od nje. Da, glavni cilj mi je podizanje domaće industrije i imam ideju kako to napraviti – kroz planove, ali i drukčiju praksu, odnosno agilniji odnos prema poduzetnicima.
Što će biti zaokret koji će se napraviti u novom prijedlogu koji radite?
Idemo u tri smjera. Prvi je rast i razvoj postojeće prerađivačke industrije i jačanje njezine konkurentnosti. S tim je povezan i drugi smjer, odnosno intenzivnija dekarbonizacija postojeće industrije gdje god je to moguće. Treći je razvoj novih industrija, primjerice, proizvodnja baterija. Nešto što nema u Hrvatskoj, a postoje naznake da imamo mogućnosti to razviti.
Želim istaknuti i kako jačamo kapacitete Uprave za industriju te osnivamo novi sektor za analize i kontinuirano praćenje stanja u svim industrijama. Želimo imati analitiku prije nego što DZS objavi statistike. Samo tako možemo pravovremeno reagirati. Plan je i osnovati Vijeće za industriju s radnim skupinama u koji ćemo uključiti domaću znanost i predstavnike svih industrijskih grana. Uspostavit ćemo povezanost koja sada nedostaje. Ministarstvo gospodarstva treba, uz formalnu odgovornost i obveze, preuzeti i ulogu nositelja politike prerađivačke industrije.
Što vi kažete na masovnu poštapalicu u javnosti da Hrvatska više ništa ne proizvodi?
Ozbiljni razgovori ne mogu se voditi u poštapalicama. Da, imamo problem. Dodatno ga pojačava podatak da bruto dodana vrijednost industrijske proizvodnje pada posljednje dvije do tri godine. Ali, reći da se u Hrvatskoj ništa ne proizvodi uvreda je za brojne hrvatske kompanije koje pridonose industrijskoj proizvodnji. One kompanije koje su tu, koje se bore i opstaju na tržištu. Uspješnih priča je puno, ali nažalost, ne dopiru previše do javnosti. Nedavno smo objavili podatke o rastu BDP-a, ali je ispod radara prošla činjenica da nam je i industrijska proizvodnja značajnije sudjelovala u tom rastu, na godišnjoj razini povećala se za deset posto.
Ovih dana svjedočio sam početku radova, otvaranju radova ili najavi proširenja na desecima novih pogona. Nedavno je Nenad Bakić osvijestio javnost da Končar, kao najveća hrvatska industrijska kompanija, trenutačno ima tržišnu vrijednost 2,9 milijardi eura – kad joj se zbroji vrijednost udjela i kompanija koje ima u suvlasništvu. Pet najvećih turističkih kompanija sa zagrebačke burze zajedno ima manju tržišnu vrijednost – 2,5 milijardi eura. Ne mogu stoga prihvatiti tezu da se u Hrvatskoj više ništa ne proizvodi. Ne proizvodi se dovoljno i to moramo mijenjati, pogotovo u novim globalnim okolnostima gdje EU traži putove prema većoj konkurentnosti. Bez industrije nema znanosti i visoke bruto dodane vrijednosti, nema dugoročnog rasta i razvoja.
Što su industrije za koje u Hrvatskoj vidite potencijal, kojima sustav treba pružiti više potpore?
Treba jasno analizirati što doista ima perspektivu, a što ne. Svakako mislim da treba zadržati tradicionalne industrijske grane kao što je prehrambena industrija i nju povezivati s poljoprivredom. Nacionalna sigurnost počiva na samodostatnosti hranom, energetskoj sigurnosti i snažnom obrambenom sustavu. Istodobno moramo razvijati industrije visoke dodane vrijednosti utemeljene na tehnologiji jer bez njih gubimo konkurentnost.
No, vraćamo se na vaša prijašnja pitanja – što je potencijal treba definirati strategija, a onda to sve skupa trebamo pratiti novcima. Sve drugo je alibi, odnosno isprazna priča.
Iz redova gospodarstvenika čuje se kako je za bilo kakav napredak i okretanje novim tehnologijama nužan visokoobrazovan i stručan kadar. Kako ga osigurati?
To je najvažnije pitanje hrvatskog društva danas. Namjerno kažem društva jer je usko povezano s demografskim trendovima, migracijama i stranom radnom snagom. Kvote za upise za javna sveučilišta i veleučilišta značajno su veće od broja djece koja se rode. Dakle, da se svi odluče za fakultet i studiranje, ostat će još mjesta. No, čak i da to zanemarimo na sekundu, imamo temeljni problem. Teza koju ste iznijeli stoji, ali i dekani, s druge strane, ističu da, ako gospodarstvo ne podignemo na višu
tehnološku razinu, za deset godina naši studenti s tehničkih fakulteta neće moći naći posao u Hrvatskoj. Dakle, procesi ne idu jednosmjerno. Visokoobrazovni i stručan kadar mora se osigurati kroz interakciju i suradnju fakulteta i gospodarstva. Pitanje programa je više za ministra Fuchsa, ali problem je sve očitiji.
Koalicijski sporazum HDZ-a i DP-a predvidio je i osnivanje jamstvenog fonda za unaprjeđenje industrije. Što je s tim planom? Kako je on zamišljen, što bi se u praksi obuhvatio?
To će biti dijelom nove strategije. Dosad nismo imali strukturiran proces jamstava koji treba za sve veći broj kompanija, pogotovo u strateškim industrijama. Država je tu imala i pozitivnih, ali i negativnih primjera, poglavito u brodogradnji. Nemali broj puta se opekla s jamstvima za brodove, ali za stratešku industriju alternative nema – mora postojati neki oblik jamstvenog fonda. Primjerice, veće naoružavanje Europe i ispunjavanje viših ciljeva o obveznoj potrošnji za obranu, neće funkcionirati bez – među ostalim – i takvih oblika podrške. HBOR je i dosad imao sličnu ulogu i izlazio sa sličnim mehanizmima, ali treba jasnu strukturu. Jedna od ideja o kojoj se razgovara je da – primjerice – HBOR odradi neku vrstu faktoringa za velike izvoznike kako bi im se poboljšala likvidnost te kako bi mogli jednostavnije pratiti proizvodnju i konkurirati na stranim tržištima.
Puna su nam usta vojne industrije, no proizvođači i dalje osjećaju nevoljkost banaka kada je riječ o financiranju. Hoće li se to napokon promijeniti?
Već se mijenja. Ministarstvo gospodarstva u suradnji s Ministarstvom obrane i HGK sufinancira sajmove vojne industrije u svijetu. Imamo stalnu bazu s gotovo 30 zainteresiranih tvrtki. Uskoro očekujemo i značajnije inozemne investicije u vojnu industriju, ali već imamo pomake. Javnost je nedavno upoznala osječku Orqu i ono što radi s dronovima. Fripol Ljubešćica se diže, Đuro Đaković je nedavno potpisao ugovor o održavanju njemačkih tenkova Leopard, već rade s američkim Bradleyima. HS Produkt ostvaruje dobre rezultate, u poodmakloj fazi su pregovori o tvornici za proizvodnju streljiva, ali tu su i brojni drugi. Ako Europa mijenja način razmišljanja, moramo i mi. Moramo inzistirati na tome da od svega toga korist ima domaća industrija.
Uvijek se u Ministarstvu gospodarstva proteklih desetljeća bavilo ‘bolesnicima’, tvrtkama koje je trebalo spasiti. I sada ima takvih slučajeva. Kako, primjerice, vidite sektor velike brodogradnje? Hoće li država i dalje pružati ruku takvim tvrtkama koje su veliki proizvođači koji uz sebe vežu niz drugih manjih proizvođača? Vidimo da i Njemačka pomaže nekim od svojih brodogradilišta, zapravo više-manje sve zemlje prakticiraju neki oblik potpore takvim proizvodnjama, naravno, uz dobivanje suvlasništva u takvim slučajevima…
Ovih godinu dana u Ministarstvu smo proveli puno vremena baveći se brodogradnjom. Spomenuo sam da je 3. maj na dobrom putu, imamo puno zainteresiranih stranih kompanija, ozbiljnih investitora koji sada žele ući u priču jer je “čista”, odnosno sve je spremno za novi “clean start”. Uljanik bi trebao u privatizaciju u drugom dijelu sljedeće godine i tu očekujemo također velik interes. Donedavno je tako nešto bilo nezamislivo. Slažem se za potpore, otvorili smo nešto i kroz razgovor o jamstvima za stratešku industriju. Ne ulazeći u pravila EU-a, potpora ili jamstvo moraju imati smisla, odnosno to ima smisla kad na svaki “uloženi euro” dobijemo višestruko više. Teško da ćemo moći ikada konkurirati Kini ili Južnoj Koreji koje dominiraju svjetskom brodogradnjom, ali nišno možemo funkcionirati. Dobro funkcioniramo u razvoju manjih brodova, dok naši brodograditelji mogu u povezivanju s inozemnim partnerima postići jaču konkurentnost. Isto tako, “Viktor Lenac” je nedavno vratio najveći dok u puni pogon i solidno funkcionira kroz poslove remonta, čak i za američku mornaricu. I ti poslovi mogu i moraju biti dio agende većeg trošenja na naoružanje.
Jedno od pitanja koje se otvara s odustajanjem od nekih Vladinih antiinflacijskih mjera otvorilo je i pitanje cijene energije za gospodarstvo. Hrvatska industrija ima jednu od najviših cijena struje jer, za razliku od mnogih drugih zemalja, mi u Hrvatskoj višu cijenu naplaćujemo gospodarstvu, a manju kućanstvima. Hoće li se to mijenjati i kako?
O tom problemu govorim od svog prvog dana u Ministarstvu. Takav tretman gospodarstvenika nije nešto što nam služi na čast. Radimo na promjenama. U razgovorima s relevantnim dionicima na hrvatskom energetskom tržištu tražimo načine kako smanjiti cijenu energije, kako definirati tarifne sustave koji će se temeljiti na ekonomiji obujma i kako iz cijene isključiti određene parafiskalne namete koji znatno opterećuju cijenu. Logika same trgovine je što je količina veća – cijena je manja, ali svjedoci smo da to kod nas i nije baš tako. Potičemo ugradnju obnovljivih izvora energije i baterijske sustave koji pridonose smanjivanju cijene energije za prerađivačku industriju. Isto tako, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja nema naknadu za “puštanje” ili, kako kažu stručnjaci, “guranje” proizvedene električne energije u mrežu. Postoje ideje da se iz te naknade stvori fond iz kojeg bi se sredstva koristila za rasterećenje tarifnih stavki koje su komponenta cijene električne energije za poduzetnike. Trenutačno analiziramo situaciju i mogućnosti provedbe, ali definitivno mi je jedan od ciljeva pronaći način kako osigurati jeftiniju električnu energiju za gospodarstvo.
Privlačenja ulaganja u Hrvatsku više nisu toliko u fokusu javnosti kao prijašnjih godina, iako ih i dalje ima. Hoće li se mijenjati politika poticanja ulaganja? Ima dosta velikih tvrtki koje smatraju da su zakinute postojećim modelom jer ne prati i velike investicijske cikluse zbog limita od 110 milijuna eura u tri godine.
Ne bih se složio da privlačenje ulaganja nije u fokusu. Hrvatska je danas i privlačna i stabilna investicijska destinacija. Dosad je uloženo više od 54 milijarde eura, a gotovo trećina toga stigla je u posljednjih pet godina. Samo prošle godine imali smo rekordnih 4,3 milijarde eura, a prema podacima HNB-a, dobar trend se nastavlja i ove godine. Posebno rastu “greenfield” ulaganja, dakle, novi projekti u industriji i proizvodnji, što donosi nova radna mjesta i dugoročan doprinos gospodarstvu. Samo u posljednjih godinu dana posjetio sam Knauf koji širi proizvodnju u Hrvatskoj, Jabil je otvorio pogon u Osijeku, uskoro će tamo istu stvar napraviti i IMS Gear. FACC u Jakovlju do kraja 2026. povećava broj zaposlenih u proizvodnji dijelova za zrakoplove, otvorio sam radove na tvornici sanitarne opreme i keramike TECE, TTK uskoro pokreće izgradnju tvornice kablova u Bedekovčini ukupno vrijedne 100 milijuna eura. U Sesvetskom Kraljevcu španjolski Cortizo gradi tvornicu, a Končar i Siemens šire svoju suradnju s novim projektima vrijednim 240 milijuna eura. U pipelineu je još puno toga, ali u ovom trenutku ne možemo otkriti detalje. Ministarstvo prati sve te investitore i stalno prilagođava politiku poticanja ulaganja.
Što se tiče limita za velike projekte ulaganja, bitno je razumjeti da su oni određeni pravnom stečevinom, odnosno Generalnom uredbom o skupnim izuzećima koja uređuje područje državnih potpora. Godinama je limit bio postavljen na 100 milijuna te je tek kod posljednjih izmjena podignut na 110, za što se Hrvatska snažno zauzimala.
Svejedno želim ponovno naglasiti da smo nedavno mijenjali Zakon o poticanju ulaganja kojim smo uveli niz poboljšanja, poput povećanja potpora za otvaranje novih radnih mjesta i udvostručenja kapitalnih potpora.
Hrvatska je danas i u investicijskoj kategoriji A kod sve tri najveće svjetske kreditne agencije, što jasno govori o povjerenju tržišta, a dodatni momentum u privlačenju investicija dobit ćemo nakon ulaska u OECD. Očekujem pogotovo više interesa iz azijskih zemalja jer je praksa pokazala da tamošnje kompanije gledaju Hrvatsku kao stratešku poziciju i/ili vrata za ulazak na tržište EU-a.
Hrvatska ima dosta tvrtki koje su inovativne i koje su važne svojim projektima i na globalnoj razini. Primjerice, zagrebački DOK-ING već dugo radi projekt proizvodnje zelenog vodika iz otpada, a zeleni vodik se smatra energentom budućnosti. Je li administrativno Hrvatska spremna za takav projekt i davanje krila njegovoj implementaciji i širenju izvan granica?
DOK-ING je dobar primjer koliko hrvatske tvrtke mogu biti globalno prepoznate svojim inovacijama. Njemačka, iz svojih razloga, pokreće brojne vodikove projekte. Hrvatska ima dobre preduvjete da slijedi sličan put, ako vodik kao tehnologija zaživi. Imamo visok dio obnovljivih izvora energije, more, vjetar, sunce i sve jači inovacijski ekosustav što pokazuju i tvrtke poput DOK-ING-a.
Glede administrativnih prilagodbi, ako postoji cilj i dobra argumentacija, za to smo uvijek spremni. Primjerice, s MUP-om smo pripremili Pravilnik o punionicama za vodik koji se sad priprema za javno savjetovanje i konačno usvajanje.
Što se tiče inovativnih projekata i potrebnih izmjena – moja su vrata otvorena svima koji imaju inovativne projekte i žele ih provoditi u Hrvatskoj.
Kakav je vaš odnos prema OIE-u? Je li smjer kojim Hrvatska razvija taj sustav kvalitetno postavljen, što bi trebalo mijenjati?
OIE je ključni dio naše energetske tranzicije i buduće energetske samodostatnosti. Prošla su vremena kad je prema obnovljivcima trebalo imati stav, oni su energetska realnost i potreba. Trenutačno smo među vodećim zemljama po proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora. Istina, daleko smo odmaknuli u proizvodnji električne energije iz obnovljivaca, ali smo to – kao društvo – i skupo platili. To nije bila za Hrvatsku jeftina priča. I plaćamo i dalje, a nismo riješili problem proizvodnje bazne energije koja je osobito u mom fokusu. Tu se otvara prostor za nuklearnu i geotermalnu energiju.
Trenutačno svjedočimo ekspanziji OIE-a u distributivnoj mreži, smatram da veći fokus moramo staviti da se pojedine tehnologije – poglavito solari – ugrađuju na mjestu potrošnje. Naravno da fokus mora biti na prilagodbi mreže na nove uvjete, obnovljivci joj donose velike izazove. Kažem namjerno prilagodbi jer pojedine interesne skupine guraju isključivo projekt novog 400-kilovotnog dalekovoda, privlače pozornost plašeći javnost neutemeljenim izjavama, a pritom ne daju odgovor tko bi takav projekt plaćao i čemu bi služio. Postoji niz modela prilagodbe mreže koji se razmatraju, od umjetne inteligencije, baterijskih sustava koji bi riješili vršna opterećenja na mreži do tehničkih rješenja s učinkovitijim vodičima.
Osigurali smo i bespovratnih 50 milijuna eura za baterije koje će pomoći mreži – a istovremeno omogućiti, u prvome redu malim proizvođačima, bolje funkcioniranje na tržištu. Tu smo izbjegli situaciju da pojedini veliki proizvođači ili povezani sustavi pokupe sva sredstva i ostave male na suhom. Ukratko, u svemu što radimo po pitanju energetike cilj nam je promatrati i razvijati sustav da bude dio gospodarstva i pridonosi njegovoj konkurentnosti. Ministarstvo gospodarstva osnovalo je Vijeće za energetiku u koje su uključeni svi ključni akteri energetskog sektora. Očekujem da se na tom vijeću postavljaju ključna pitanja, daju odgovori i donose konkretna rješenja, na temelju kojih će Ministarstvo gospodarstva i Vlada RH donositi odluke, strategije i zakone. To nisu i ne smiju biti teme za kavane.
Gradovi su s projektima geotermalne energije navodno došli u probleme. Što se događa, kako će se taj problem riješiti?
Gradovi u geotermalne projekte ulaze s puno volje i entuzijazma, ali brzo vide da su to izrazito skupi i tehnički složeni zahvati. Godinama nije bilo puno pomaka, gradovi su u istoj poziciji koja ne vodi realizaciji projekta. Uspjeli smo osigurati financiranje, 80 milijuna eura i preuzeti istražne radove u nekoliko sredina, ali to nam još nije dovoljno za gradove koji imaju dozvole, odnosno projekte. Neki od njih su ušli u problem jer nisu uspjeli ispoštovati ugovoreno i prijetio im je gubitak dozvole. No, uspjeli smo pronaći rješenje, u prvome redu za Karlovac i Viroviticu.
Vjerujem da će njihovi gradonačelnici biti zadovoljni jer neće iznevjeriti svoje sugrađane i izgubiti ono što su dosad uložili u projekte. Radimo na novim modelima poticaja, a cilj nam je otvoriti mogućnosti financiranja kroz EU fondove. Geotermalna energija Hrvatskoj donosi sigurnu, jeftiniju i zelenu budućnost.
Mnoge je iznenadilo što ste skloni gradnji hrvatske nuklearke i da se radi na pripremi zakona o nuklearnoj energiji. Početkom godine najavili ste da se rade analize procjene isplativosti, da je već formirana i radna skupina. Koliko bi takav manji projekt mogao stajati i kakvi bi bili njegovi efekti u ukupnom energetskom sustavu?
Energija je pitanje energetske i nacionalne sigurnosti, obrazovanja, zdravstva i – u konačnici – razvoja svih segmenata društva. Nuklearnu energiju koristimo već više od 40 godina. Nalazi se samo 40-ak kilometara od Zagreba. Govorim u Nuklearnoj elektrani Krško. Ona zadovoljava 16 posto naše potrošnje električne energije. Također, smatram da kod energije nije dobro čuvati sva jaja u jednoj košari. Potrebna je diversifikacija energetskih izvora koji su klimatski neutralni. Nuklearna energija je tehnološki neutralna i ne treba je odbacivati. Sve više zemalja u EU, ali i svijetu, okreće se tom obliku, prije svega zato što je siguran i stabilan izbor energije. Radna skupina radi, održani su brojni sastanci i definiran je određeni vremenski raspored aktivnosti. Prvo je na redu donošenje zakona, zatim osnivanje Agencije, ispitivanje i definiranje potencijalnih lokacija, razmjena iskustva sa zemljama koje imaju nuklearnu tehnologiju i tako dalje. Doprinos nuklearne elektrane hrvatskom elektroenergetskom sustavu ovisi o njezinoj veličini. Ako govorimo o maloj nuklearnoj elektrani, odnosno malom modularnom reaktoru, on bi bio veličine koliki je udio naše elektrane u Krškom, oko 300 megavata, ali moguće i veći.
Znači, on bi zadovoljio oko 15 do 30 posto trenutačne potrošnje. Imajte na umu i da će potrošnja u budućnosti rasti zbog energetske tranzicije i sve većeg broja električnih automobila i toplinskih pumpi. Što se tiče cijene, još je teško točno reći kolika je, ali sigurno nije mala. No, imajte na umu da u tom slučaju trebate manja ulaganja u mrežu, u baterijske sustave i pomoćne elektrane koje trebaju zadovoljiti potražnju za električnom energijom kada nema sunca, vjetra i vode.
Ne bi li suradnja sa Slovencima na novoj nuklearki koju oni namjeravaju graditi zadovoljila naše potrebe? Žele li Slovenci uopće našu nazočnost na novom bloku nuklearke i u kojem postotku?
Mi smo u kontinuiranom kontaktu i suradnji s našim susjedima. Više od 50 godina suradnje na nuklearnoj elektrani Krško daje nam za pravo vjerovati da bi nastavak postojeće suradnje bio dobra opcija. Ne bih ulazio u detalje razgovora sa Slovencima, ali mogu reći da Hrvatska želi nastaviti sudjelovati u projektu na isti način i pod istim uvjetima kao i do sada. Naše je stajalište da bilo kakvo drugo rješenje ne bi bilo prihvatljivo.
Ina je jedno od otvorenih pitanja koje dočeka svakog ministra gospodarstva. Vi ste imenovani za pregovarača s Molom o otkupu Ine. Jeste li do sada imali razgovore, je li iluzorno očekivati da bi Mađari prodali svoj udjel? Smatrate li da na tome treba inzistirati? Je li možda jeftinije osnovati posve novu tvrtku ili tražiti rješenje kroz promjenu ugovora?
S MOL-om se razgovara. U Ministarstvu gospodarstva, dok sam ja na njegovu čelu, svi će imati konstruktivnog sugovornika, ali isto tako, svi moraju znati da sam ja tu kako bih zaštitio državne interese, interese hrvatskoga gospodarstva i svih građana. U Ini imamo niz otvorenih pitanja koji opterećuju naše odnose i nastojimo ih riješiti. Jedno od ključnih stvari koje nas zanimaju je promjena modela upravljanja. Ne bih ulazio u to što oni očekuju, ali znam koja su moja očekivanja od hrvatskih članova Uprave i onoga što bi Ina trebala raditi. Pomno pratimo i analiziramo sve investicije koje provode i najavljuju. Nadam se da ću ja – nakon tri ministra – napokon dočekati završetak projekta obnove i puni početak rada riječke rafinerije.
Kažete da ćete biti otvoreni za pozive gospodarstvenika 24 sata na dan, koliko vam ih se dnevno javlja? Što ih najviše muči?
Spreman sam razgovarati o svemu što muči gospodarstvenike, ali neće ih dočekati diplomatsko klimanje glave, već niz protupitanja, razumijevanje šire slike javnog interesa i želja za argumentiranim dijalogom. Zanimljivo, tu se brojni povuku, ali za one koji pridonose rastu, zapošljavanju, koji najavljuju ozbiljne investicije u industriju, spremni smo sve preokrenuti, pomoći im da uspiju. To je put kojim ćemo nastaviti dokle god sam ministar gospodarstva.
(Poslovni dnevnik)